Jedan ekonomski
Kad se čovek bavi jezicima, pevođenjem and stuff, voljno ili nevoljno nauči i pročita mnoge stvari iz najrazličitijih oblasti. Prava, medicina, hemija, biologija, informatika, priroda i društvo… Evo, baš skoro sam imao da prevedem tekst o nekim lezbačama i njihovoj životnoj priči, o tome kako su se upoznale, smuvale, kako su… (Deco, ‘ajd idite u krevet)… da prostite, radile one stvari. Dobro, priznajem, znojili su mi se dlanovi, ali ne mnogo. Pa muško sam, zdravo, pravo. Elem, u poslednje vreme sam imao dosta ekonomskih radova. Znate već kako se na privatnim faksovima polaže ispit - profesor vam da da mu prevedete neki članak sa stranog jezika, vi to uradite, odnesete mu, on vam upiše ocenu i posle objavi članak kao svoj i kurči se po akademskoj zajednici. Lepo vama, lepo njemu. A lepo i meni. Ali to nema veze. Ono što mi je bilo upadljivo je to što se u mnogim prestižnim ekonomskim časopisima i udžbenicima sa prestižnih univerziteta detaljno izučava model jugoslovenskog radničkog samoupravljanja.
Zamislite da nekim čudom dođete do nekog mnogo zajebanog automobila. Ono, poslednja generacija, ful oprema, koža, klima, lamperija, parket… I desi se da jednog jutra neće da upali. Onda vam dođe neki komšija prejeb i ubedi vas kako je njegov fića bolji od tog vašeg autombila jer on svakog jutra ide njime na posao, i uvek pali bez problema. Radi kao zmaj. Otkida. I na kraju vas ubedi da se trampite. On vama uvali fiću, a uzme vaš jebački auto, kome, recimo, nije bilo podešeno paljenje ili je crkla svećica. Naravno, u ovoj hipotetičkoj priči biste vi ispali neviđeno govedo. E, upravo smo to ispali mi, dragi moji Srbi. Goveda. Brdskoplaninska, naivna junad.
Ja jesam laik što se tiče ekonomije. Ali nisam retard. I mogu da vidim da se mnogi veliki mudovi iz te oblasti slažu da je radničko samopuravljanje najsavršeniji i najdemokratskiji ekonomski model za razvoj jedne zemlje. To što smo ga mi sredinom sedamdesetih sjebali do daske nije krivica sistema kao takvog, već nekih drugih stvari, pre svega, rastućeg nacionalizma i međusobnog nepoverenja u SFRJ. Sistem je bio odličan, što potvrđuje činjenica da ga, naravno pod drugim imenom, danas koriste mnoge velike svetske kompanije. Pojam “decentralizovanog menadžmenta” je postao jako fensi na zapadu. A on nije ništa drugo do ofarbana verzija radničkog samoupravljanja - smanjuje se vertikalna hijerarhija u firmi i svako dobija mogućnost da učestvuje u donošenju odluka, ako ima neku dobru ideju. Pa pogledajte kako funkcioniše Google. U opuštenoj atmosferi i sa radnicima koji su sigurni i samouvereni se radi mnogo bolje. Zar je na zapadu sve privatno? Cock a little bit! Ono što je od strateškog.značaja za državu ostaje u državnom vlasništvu.
Ali, 2000. godine nam to niko nije rekao. Majmuni iz tadašnje i sadašnje Vlade su brže-bolje doveli strane “eksperte” da nam srede ekonomiju. Naravno, prvo su zatvorili srpske banke, i one likvidne i one nelikvidne. Onda su otvorili ekspoziture svojih, sa šarenim logoima, sisatim šalterušama i veselim reklamama i naterali srpska goveda da štede kod njih. A onda su njihovim parama kupili imovinu koju su ta ista goveda svojim rukama i parama izgradila decenijama unazad. Savršena šema, nema šta. I onda vam dođe neko ko počne da mrsi muda o tranziciji, o Miloševiću, kao, moralo je tako, to je bolan proces. Jedino što boli u celoj priči je naš srpski, kolektivni anus, jer su nam ga pocepali.
Izmenjeni, poboljšani model radničkog samoupravljanja je mogao da bude upotrebljen u Srbiji, u kombinaciji sa deljenjem većinskog paketa akcija radnicima, makar u slučaju firmi koje su dobro poslovale pre privatizacije, a bilo ih je dosta. Država je morala aktivnije da učestvuje u privatizaciji, a ne da ceo postupak prepusti zakonima tržišta, kao, da se strani investitori ne bi razbežali zbog preterane birokratije. <sarkazam> Jadni oni tako plašljivi i sramežljivi! </sarkazam> Ko ih, bre, jebe! I treba da postoji državna kontrola. Pogledajte šta se dešava kad neki Srbin hoće da ulaže svoje pare u inostranstvu. Umesto toga, mnogi finansijski tajkuni su na najbolji mogući način (po sebe) skoristili tu pasivnost države i praktično divlje tržište i dobro se okoristili. Privatizacija je sprovedena katastrofalno loše. Toliko loše da bi mnogi ljudi koji su još uvek na vlasti morali da odgovaraju za propuste. Srbija je ekonomski uništena zemlja, iako se to još uvek ne oseća u punoj meri jer nisu došli svi dugovi na naplatu. Ali doćiće.
Ja znam da među nama, Srbima, a i blogerima, ima mnogih koji bi za vizu prodali bulju. Znam da ima mnogih koje ne boli spolovilo za ovu zemlju, bitno je zezanje. Jednom se živi, jebeš nacionalnu svest. Znam da ima mnogih kojima politička ujarmljenost, ili, naprosto, ograničenost, ne dozvoljava da okrenu glavu ni levo ni desno. Ali, da li je sve moralo ovako da ispadne? Umesto sistema koji je bio autohton za naše područje i koji je, uprkos prvom neuspelom pokušaju, imao potencijala za razvoj i primenu u našoj zemlji, mi smo dozvolili da budemo na ivici dužničkog ropstva. Sa druge strane, o tom sistemu se trenutno puno govori na zapadu i po svoj prilici, ova jebena ekonomska kriza će naterati mnoge zapadne zemlje da se odreknu liberalnog kapitalizma i radikalno promene svoju ekonomsku politiku. Koliko god to zvučalo neverovatno, čini se da će to uraditi, makar dobrim delom, po modelu koga smo se mi odrekli zarad nečega što oni sami odbacuju.
Ko nas jebe kad smo glupi.
P.S. Koga ne mrzi, neka pogleda na YT “Argentina’s Economic Collapse”.
U nedelju 29. marta je premijera filma „Beogradski fantom“. Kao što su svi verovatno vec čuli, to je priča o Vladi Vasiljevicu, Beograđaninu koji je u leto 1979. godine desetak dana izluđivao „narodnu miliciju“ (i uveseljavao narod) ludački vozeci ukradeni beli Porše 911 oko Slavije. Pitanje je kakav će film da bude, s obzirom da se radi o koprodukciji iza koje stoji notorni Euroimages, ali svejedno, sama priča o beogrdaskom fantomu me je prilično fascinirala.
U srednjim školama je počeo lov na buduće studente. Svake nedelje su promocije i predstavljanja raznih fakulteta, kojih sada ima podosta. Jedan pravni, drugi pravni, treći pravni… Jedan ekonomski, drugi ekonomski, treći ekonomski… Menadžment u ovome, menadžemnt u onome… Poslovno ovo, poslovno ono… Ali OK, pokretanje privatnog faksa je trenutno jedan od najboljih poslova kojim možete da se bavite, i to uz direktan blagoslov države. Za 1500–2000 evra po godini vam je zagarantovana diploma, profesori sa državnih fakulteta srećni jer tezgare kao nikad ranije. Svima je super. Ako izuzmemo činjenicu da se država preplavljuje mediokritetima i da oni koji bi, u ozbiljnoj zemlji, mogli najdalje da doguraju do mesta konobara ili varioca sada imaju šansu da, na papiru, postanu intelektualci. Ali bilo je toga i ranije, iako u manjoj meri.
Prošla su tri meseca moje vojske. Još šest, i biću na slobodi. Mali presek dobrih i loših stvari u vezi (mog) civilnog služenja: